Izgubljeni stih Nikole Šopa

Vjekovi zatrpali te nisu,

Iz pepela tvoj skriveni ukazao se bok.

(iz pjesme Pompejanska balada)

Matica hrvatska organizirala je 9. prosinca znanstveni skup u povodu 40. obljetnice smrti Nikole Šopa, velikog hrvatskog književnika, pjesnika, prevoditelja i latinista. Skup je nazvan Osluh tišine, aludirajući na Šopov život i književni opus, koji je bio nenametljiv, skroman, istinit i tih.

Nikola Šop rođen je 19. kolovoza 1904. u Jajcu, u Bosni i Hercegovini. Osnovnu školu završio je u Jajcu, nižu gimnaziju u Banjoj Luci, a višu u Beogradu, gdje je studirao i završio studij komparativne književnosti na Filološkom fakultetu. Do 1941. radio je u Beogradu kao profesor latinskog jezika u gimnaziji. Šestoga travnja 1941. biva teško ranjen u njemačkom bombardiranju Beograda. Godine 1943. dolazi u Zagreb, gdje je radio kao korektor, zatim je postao i znanstveni suradnik JAZU. Cijeli život pisao je pjesme, a 1970. dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. U Zagrebu je preminuo 2. siječnja 1982.

Skup je otvorio Matičin predsjednik Miro Gavran, koji je ukazao na važnost odavanja počasti pjesništvu i liku Nikole Šopa. Okupljene je pozdravila pročelnica Odjela za književnost Matice hrvatske Cvijeta Pavlović. O pjesniku koji je davao suvisle, smislene i čitke odgovore na najteža filozofska pitanja, uz ostale govornike, govorili su i ljudi koji su imali čast osobno poznavati Šopa: akademik Mladen Machiedo i profesor Miroslav Palameta. Skupom je moderirao Igor Mikecin, pročelnik Odjela za filozofiju Matice hrvatske.

Machiedo je govorio o „nepoznatome i manje poznatome inozemnoga Nikole Šopa“, dajući prisutnima uvid u Šopov osobni život i karakter. Kazao je da je talijanski književnik Italo Calvino preporučivao Šopa urednicima i izdavačima radi njegova izvanrednoga duha. Osim s Calvinom, Šop je prijateljevao i s talijanskim pjesnikom katoličkoga nadahnuća Carlom Betoccijem, koji je Šopu pisao pisma na talijanskome jeziku, a Šop je odgovarao na latinskome, te s talijanskom pjesnikinjom Margheritom Guidacci.

Miroslav Palameta svojim govorom Neprekinuti kontinuitet Šopova pjesništva pokušao je odgovoriti zašto je Šop bio marginaliziran i gotovo nepoznat širem čitateljstvu do sedamdesetih godina. Nadalje je prikazao detaljnu analizu Šopova pjesništva, u kojoj se između ostalog spominje i „strast za beskrajem“ i „bojazan od bezličnosti“. Palameta je Šopov pjesnički opus podijelio na dva dijela: prvi, koji odiše intimnošću i tradicionalizmom i koji opisuje idilu bosanskih krajolika, tajnovitost folklora i nastojanje za povratkom izgubljene duhovnosti te drugi, koji je okarakteriziran dugačkim lirskim spjevovima, odnosno „svemirskim poemama“, u kojima se prikazuje „pastoralni dosanjani svijet cjelovitosti“.

Počast Šopu odao je profesor i pjesnik Hrvoje Jurić govorom Ljudsko, suviše nadljudsko: šopovska antropologija između Zemnika i Nedohoda. Šopov je život kratko opisao rečenicom „tiho živjevši, tiho i umre“ usporedivši ga sa životom književnika Miroslava Krleže te ih je proglasio potpunim antonimima riječima „dvije tuge, jedna jarka, a jedna skrušena“. O Šopovu Nedohodu kazuje da je zrcalo Zemnika, koje je personifikacija zbilje koja se može izbjeći jedino nadohođenjem. Šopov Nedohod je nemjesto, utopija, ono čemu se unatoč težnji ne dohodi. Zemnik i Nedohod su, prema Juriću, dvostruko lice čovjeka koje uvijek biva razapeto između oba. Čovjek je nedovršeno biće, to jest čovjek nije ono što jest, nego ono što ima biti. Šop piše, da bi se iz zemnosti vinuo u nebesko, moraš odronuti od ljudskosti. Govor je zaključio riječima „moći biti Bog, a htjeti biti čovjek, to može samo Bog“.

Hrvatski književni kritičar, teoretičar i autor Tin Lemac govorio je „o statusu lirskog subjekta u poeziji Nikole Šopa“. Naglasio je da se osobni osjećaji protežu objema fazama Šopova pjesništva, koje se, prema tumačenju Lemca, mogu podijeliti na ranu, „socio-duhovnu liriku“ te kasnu, „kozmološku liriku“. Šopovi uzori poimanja Isusa mogu se pronaći u djelima Homera, Vergilija i bosanskohercegovačkih legendi. Lemac kazuje da je Šopov Krist iznimno blizak ljudima te da je Šop postavio moderan pristup Bibliji i biblijskim tekstovima. Arhivist i autor Tomislav Škrbić govorio je „o otkriću sebe i prisutnosti stvari u Šopovim Astralijama“. Škrbić zaključuje da je čovjek samostvarajuć te da na putu do sebstva osjeća da se ne poznaje, ne znajući da ide ususret samomu sebi. Tumači da Šopove „stvari slikaju drugog mene“.

Drugi dio simpozija fokusirao se na sluh i slušanje Šopa. Igor Mikecin predavanje je namijenio „biti govora“ te je dao „prilog tumačenju Šopova kasnog pjesništva“. Prema Mikecinu, za Šopa je slušanje isto što i mišljenje. Nadalje, pokušao je odgovoriti kakva je narav sluha, komu pripada te što je bit riječi i govora.

Glazbenik Krešimir Brlobuš bio je spriječen prisustvovati simpoziju, no poslao je tekst koji je pročitao njegov izaslanik skupu. Brlobuš piše o slušanju u Šopa, nabraja epitete slušanja te kontrastira Šopovo pjesništvo s pjesnicima Rilkeom i Valéryjem.

Završni, glazbeni dio priredio je hrvatski dirigent, skladatelj i glazbeni pedagog Mladen Tarbuk, koji je govorio „o odbljescima Šopovih poetskih vizija u uglazbljenju Sanjača“. Uglazbljenje Šopovih Sanjača dugujemo upravo Tarbuku, koji je u devet skladbi prikazao Šopovo pjesništvo. Neke od skladbi nazvane su Htio bih čuti tih riječi nutrinu i Katkad osluhnu, sa zemlje ih netko zove.

Ono što okupljeni nisu očekivali bilo je da će na znanstvenome skupu biti otkriven Šopov izgubljeni stih. Skupu je prisustvovao i Mile Pešorda, bosanskohercegovački književnik, prevoditelj i nakladnik, koji je ukazao na nedostatak stiha u dramskoj poemi Bosna šaptom pade, trećem dijelu Bosanske trilogije Nikole Šopa. U većini izdanja posljednji stih poeme Bosna šaptom pade jest „vratite mi jedinog insana“. No originalan završni stih trebao je glasiti „sred tolikog hajvana“. Bosanska trilogija trebala je završiti stihovima: „Vratite mi Vranđela, / vratite mi div čovika, / vratite mi jedinog insana, / sred tolikog hajvana!“. Izostavljeni, gotovo izgubljen stih Nikole Šopa umalo je pao u zaborav vremena, no, nakon otkrića, zasigurno će biti vraćen na pripadno mjesto i opet postati završnim stihom Šopove Bosanske trilogije.